Radi ono što voliš. Voli ono što radiš.

image_pdfimage_print

Autor: Miya Tokumitsu 
Prevod s engleskog: Jelena Svirčić i Jelena Miloš
Izvor: http://www.masina.rs/?p=4600 – 25.4.2017.–


Romantizacija privlačnih i kreativnih poslova dodatno maskira mehanizme eksploatacije rada.
Tekst je prvobitno objavljen na portalu Jacobin. Prevod koji prenosimo objavljen je na portalu Stav, i u zborniku „ABC socijalizma“ u izdanju Centra za politike emancipacije.
Radi ono što voliš, voli ono što radiš – ove zapovijedi uokvirene su u dnevnoj sobi koju jedino možemo opisati kao „dobro namještenu“. Fotografija ove sobe prvi se put pojavila na popularnom dizajnerskom blogu, ali dosad smo je vidjeli bezbroj puta na tumblru, facebooku, twitteru…
Lijepo osvijetljena i fotografirana, soba je uređena na način da pobuđuje sehnsucht, što grubo prevedeno s njemačkog znači ugodnu čežnju za nekom utopijskom stvari ili mjestom. Unatoč tome što nas navodi da radimo u prostoru za odmor, dnevna soba ispunjena umjetničkim predmetima, koja zrači parolom „radi ono što voliš“, gdje posao nije napor nego ljubav, je upravo ono mjesto za kojim žude svi ti twiteraši i lajkeri.
Nema sumnje da je sintagma „radi ono što voliš“ (DWYL- do what you love) postala neslužbena radna mantra našeg vremena. Međutim, problem je što ona ne dovodi do spasenja nego do smanjivanja vrijednosti stvarnog rada, uključujući i rada, koji tobože promiče, i što je još važnije, dehumanizacije velike većine radništva.
DWYL prividno izgleda kao motivirajući savjet, tjera nas da razmislimo o tome što najviše volimo raditi i da onda tu aktivnost pretvorimo u posao koji generira plaću. Ali zašto bi naš užitak trebao biti u službi profita? I koja publika može udovoljiti ovakvom zahtjevu, a koja to ne može??
Držeći nas fokusiranima na same sebe i svoju osobnu sreću, DWYL nam odvraća pažnju s radnih uvjeta drugih dok istovremeno vrednuje naše izbore i oslobađa nas odgovornosti prema svima koji rade, bez obzira na to vole li to ili ne. Riječ je o tajnom pozdravu po kojem se poznaju privilegirani i svjetonazoru koji skriva svoj elitizam kao plemeniti način samousavršavanja. Prema ovom shvaćanju, rad nije nešto što se obavlja za naknadu već čin ljubavi prema samom sebi. Ako se iz toga ne izrodi profit, to je zato što strast i odlučnost radnika nije bila dostatna. Njezin stvarni uspjeh je u tome što uspijeva uvjeriti radnike da njihov rad koristi njima samima a ne tržištu.
Aforizmi imaju brojna porijekla i reinkarnacije, ali generička i izlizana priroda DWYL ideologije onemogućava da joj se otkrije precizan izvor. Oxfordovi izvori povezuju ovu frazu i njezine varijacije, između ostalih, i s Martinom Navratilovom i Françoisom Rabelaisom. Na internetu se ona često veže uz Konfucija,tj. uz mističnu i orijentaliziranu prošlost. Oprah Winfrey i drugi prodavači pozitive koriste se njome već desetljećima, međutim, najvažniji evangelist DWYL devize u zadnje vrijeme je preminuli izvršni direktor Applea, Steve Jobs.
Njegov govor na dodjeli diploma na Sveučilištu Stanford 2005. godine može isto tako poslužiti kao još jedan mit o porijeklu ove riječi, pogotovo kad se uzme u obzir da je Jobs puno prije svoje rane smrti bio beatificiran kao svetac zaštitnik estetiziranog posla. U tom govoru, on prepričava stvaranje Applea i izlaže sljedeću misao:
Morate otkriti što volite. To vrijedi za vaš posao koliko i za vaše ljubavnike/ce. Posao će ispuniti veći dio vašeg života i jedini način da budete istinski zadovoljni je da radite ono što smatrate sjajnim poslom. A jedini način da radite sjajan posao je da volite ono što radite.
U ove četiri rečenice, riječi „ti“ i „tvoje“ pojavljuju se osam puta. Ovakav fokus na pojedinca nimalo ne čudi s obzirom da dolazi od Jobsa, čovjeka koji je kultivirao vrlo specifičnu sliku sebe kao radnika: inspiriranog, ležernog, strastvenog – sa svim odlikama idealizirane romantične ljubavi. Jobs je toliko uspješno stvorio sliku sebe kao radnika zaljubljenog u svoju kompaniju da su njegova crna dolčevita i plave traperice postale metonimi za cijeli Apple i rad koji se u njemu obavlja.
Međutim, prikazujući Apple kao rad iz osobne ljubavi, Jobs je prešutio nevidljivi rad tisuća u njegovim tvornicama, zgodno skrivenih od pogleda na drugoj strani planete – isti taj rad koji je omogućio Jobsu da ostvari svoju ljubav.
Nasilje brisanja njihova spomena mora se razotkriti. Iako sintagma „radi ono što voliš“ zvuči bezopasno i dragocjeno, ona je krajnje fokusirana na samog pojedinca, do granica narcizma. Jobsova formulacija „radi ono što voliš“ turobna je antiteza Thoreauve utopijske vizije posla za sve. U Životu bez načela Thoreau piše:
Dobra poslovna odluka za grad bila bi da plaća svoje radnike toliko dobro da se oni ne osjećaju kao da rade za sitniš, za puko preživljavanje, već za znanstvene, čak moralne ciljeve. Ne zapošljavajte čovjeka koji obavlja svoj posao za novac već onog koji to radi iz ljubavi.
Naravno, Thoreau nije bio pretjerano u doticaju s proletarijatom (teško je zamisliti da netko pere pelene iz „znanstvenih, čak moralnih razloga“, bez obzira koliko dobro bio plaćen za to). Međutim, ipak je smatrao da bi društvo imalo koristi od uvođenja dobro plaćenog i smislenog rada. Suprotno tome, „đobsijanska“ vizija za 21. stoljeće zahtijeva da se svi okrenemo sami sebi. Odrješava nas bilo kakve obaveze prema vanjskom svijetu, ili čak suočavanja s činjenicom da taj svijet postoji, te tako predstavlja fundamentalnu izdaju svih radnika, bez obzira prihvaćaju li oni tu ideologiju svjesno ili ne.
Jedna od posljedica ovakve izolacije je podjela koju DWYL stvara među radnicima, većinom duž klasnih linija. Rad se tako počinje dijeliti na dvije suprostavljene klase: onu privlačnu (kreativnu, intelektualnu, društveno prestižnu) i onu koja to nije (repetetivnu, neintelektualnu, koja se ničim ne ističe). Oni u privlačnom radnom taboru su većinom privilegirani po svom bogatstvu, društvenom statusu, obrazovanju, rasnoj polarizaciji društva, političkom utjecaju, a istovremeno predstavljaju izrazito mali dio radne snage.
Oni koji su prisiljeni obavljati neprivlačne oblike rada u potpuno su drugačijoj situaciji. Pod devizom „radi ono što voliš“, rad koji se obavlja iz nekih pobuda ili potreba koje nisu sama ljubav (što je u stvarnosti većina poslova) nije samo podcijenjen već potpuno izbrisan. Kao što se vidi iz Jobsova govoru na Stanfordu, neprivlačan ali društveno nužan rad u potpunosti je protjeran iz svijesti.
No, razmislimo malo o raznim poslovima koji su Jobsu omogućili da provede i jedan dan kao izvršni direktor Applea: njegovu hranu netko je morao ubrati u polju, prevesti na velike udaljenosti. Netko je morao slagati, pakirati, isporučiti robu njegove kompanije. Pisati, birati, snimati reklame za Apple. Procesuirati tužbe. Prazniti uredske koševe, stavljati toner u printere. Nije samo Jobs taj koji je stvarao poslove za druge. Međutim, kako je rad ogromne većine radnika nevidljiv elitama, koje su zaokupljene svojim dopadljivim profesijama, nije nimalo iznenađujuće što se ogromna opterećenja koja muče današnje radnike (rekordno niska primanja, ogromni troškovi za djecu itd.) gotovo ni ne javljaju kao političko pitanje, čak ni među liberalnim frakcijama vladajuće klase.
Zbog ignoriranja većine poslova i redefiniranja ostalih u ljubav, DWYL je možda najelegantnija antiradnička ideologija. Zašto bi se radnici udruživali i branili svoje klasne interese ako nešto poput rada uopće ne postoji?
Parola „radi ono što voliš“ prikriva činjenicu da je mogućnost odabira karijere zbog osobnog razvoja nezaslužena privilegija, znak socioekonomskog statusa te osobe. Tako recimo neka samozaposlena grafička dizajnerica kojoj su roditelji mogli priuštiti umjetničku školu i bogato opremljen stan u Brooklyinu i dalje sebi uzima za pravo da promovira DWYL kao karijerni savjet onima željnima uspjeha.
Ako vjerujemo da je to da radimo kao poduzetnici u Silicijskoj dolini ili kao muzejski publicisti nužno da bismo se istinski ostvarili – ustvari voljeli sebe – što li onda tek mislimo o duhovnom životu i nadama onih koje čiste hotelske sobe ili pune police u velikim šoping centrima? Odgovor je: ništa.
Ipak, naporan, slabo plaćen posao je ono što većina Amerikanaca radi i radit će. Američki Zavod za statistiku rada (US Bureau of Labor Statistics) smatra da će dva najbrže rastuća zaposlenja do 2020. biti ona „osobnog asistenta“ i „kućnog njegovatelja“, čija će se godišnja primanja kretati oko 19 640, odnosno 20 560 dolara.1 Uzdizanje određene profesije u nešto vrijedno ljubavi umanjuje rad onih, koji se bave neglamuroznim poslovima nužnima za funkcioniranje društva, pogotovo onih koji obavljaju iznimno važne njegovateljske poslove.
Osim što DWYL omalovažava ili čini opasno nevidljivim većinu rada, koji mnogima od nas omogućuje da živimo ugodno i radimo ono što volimo, on je nanio i veliku štetu profesijama koje navodno slavi, posebno onim poslovima unutar institucionalnih struktura. Nigdje DWYL mantra nije bila pogubnija za svoje sljedbenike koliko unutar akademije. Tako je prosječan doktorand 2000-ih godina olako odbacio dobru plaću u financijskom i pravnom polju (danas nešto lošiju) da bi živio na mršavoj stipendiji kojom je ispunjavao svoju strast za nordijskom mitologijom ili povijesti afrokubanske glazbe.
Kao nagradu za prihvaćanje ovog višeg poziva dobio je posao na akademskom tržištu na kojem 41 posto američkog fakultetskog osoblja radi kao pomoćni profesori – predavači na ugovor koji obično primaju nisku plaću, bez benificija, bez ureda, bez poslovne sigurnosti i bez dugoročnog utjecaja u školama u kojima rade. Puno je faktora koji prisiljavaju doktorande da i dalje pružaju tako visokostručan rad za ekstremno niske plaće, uključujući tzv. ovisnost o prijeđenom putu i nepovratne troškove stjecanja doktorata, no jedan od najvažnijih faktora je raširenost DWYL doktrine unutar akademije. Rijetko koja profesija toliko intimno sjedinjuje osobni identitet radnika s njegovim radnim outputom. Ovako intenzivna identifikacija djelomično objašnjava zašto toliko fakultetskog osoblja ponosno lijeve provenijencije začuđujuće šuti o radnim uvjetima svojih kolega. Kako bi se akademski rad trebao obavljati iz čiste ljubavi, stvarni uvjeti i naknade za ovaj rad postaju manje bitni, ako se uopće i uzimaju u obzir.
U Akademskom radu, estetici menadžmenta i obećanju autonomnog rada, Sarah Brouillette piše o fakultetskom osoblju:
Vjera da naš rad donosi ne-materijalnu dobrobit i da je više usklađen s našim identitetima nego ‘običan’ posao čini nas idealnim zaposlenicima kada je menadžmentu u interesu da izvuče maksimalnu vrijednost iz našeg rada uz minimalne troškove.
Mnogi akademici vole misliti da su izbjegli korporativno radno okruženje i njemu pripadajuće vrijednosti, međutim Marc Bousquet u svom eseju Mi radimo tvrdi da akademija nudi menadžerima model korporativnog upravljanja te da se oni zapravo pitaju sljedeće:
Kako možemo imitirati fakultetska radna mjesta i pridobiti ljude da rade na visokom nivou intelektualnog i emocionalnog intenziteta, 50 ili 60 sati tjedno, za plaću konobara ili nižu? Postoji li neki način da natjeramo svoje zaposlenike da ošamućeni zbog povećanog radnog opterećenja za manju plaću mrmljaju „volim ono što radim“? Kako uvjeriti naše radnike da se ponašaju poput zaposlenika fakulteta i negiraju da je to što rade uopće posao? Kako možemo preoblikovati našu korporativnu kulturu da nalikuje na kulturu kampusa, tako da se naša radna snaga isto tako zaljubi u svoj posao?
Nitko ne tvrdi da bi ugodan posao trebao biti manje ugodan. Međutim, rad koji emotivno ispunjava je i dalje rad i prepoznati ga kao takvog ne znači da ga podcjenjujemo na bilo koji način. Odbijanje da ga takvim prepoznamo otvara vrata najstrašnijoj eksploataciji i nanosi štetu svim radnicima i radnicama.
Ironično, DWYL povećava eksploataciju čak i u takozvanim privlačnim profesijama gdje je prekovremeni, potplaćeni ili neplaćeni rad postao nova norma: od novinara se očekuje da pokriju rad otpuštenih fotografa, od publicista da tvitaju vikendima, od 46 posto radne snage da provjerava mailove dok je na bolovanju. Ništa toliko ne olakšava eksploataciju nego kad se uvjeri radnike da rade ono što vole.
Umjesto da stvori naciju samoispunjenih, sretnih radnika, naša DWYL era dovela je do rasta broja pomoćnih profesora i neplaćenih pripravnika – ljudi koji su natjerani da rade za male pare ili besplatno, pa čak i uz financijske gubitke. To svakako vrijedi za sve one pripravnike koji rade da bi otplatili studentski kredit ili one koji su kupili ultraprestižna stažiranja u modnim kućama doslovno na aukciji. (Valentino i Balenciaga su među brojnim modnim kućama koje su jednomjesečna stažiranja stavila na aukciju. Za dobrotvorne svrhe, naravno.) U posljednjem slučaju radi se o radničkoj eksploataciji dovedenoj do svoje krajnosti, a kao što trenutno istraživanje Pro Publice otkriva, neplaćeni pripravnik je sve češća pojava među američkom radnom snagom.
Ne treba čuditi što društveno poželjna područja, uključujući modu, medije i umjetnost, obiluju neplaćenim pripravnicima. Ove industrije su već dugo naviknute na mase zaposlenika koji su voljni raditi za društvenu monetu umjesto za stvarnu plaću, i to sve u ime ljubavi. Naravno, velika većina populacije je isključena iz ovih mogućnosti: oni koji moraju raditi za nadnicu. Ovakvo isključivanje ne samo da povećava ekonomsku i profesionalnu nemobilnost, nego i lišava ove industrije od različitih glasova koje društvo može ponuditi.
Nije slučajnost da su industrije koje se masovno oslanjaju na pripravnike – moda, mediji i umjetnost – podložne feminizaciji, kao što je Madeleine Schwartz pisala u Dissidentu. Još jedna štetna posljedica DWYL-a je nemilosrdno iskorištavanje ženskog rada za malu ili nikakvu naknadu. Žene čine većinu nisko plaćene ili nimalo plaćene radne snage; one premašuju muškarce u broju njegovateljica, pomoćnog fakultetskog osoblja, neplaćenih pripravnica.
Ono što je zajedničko svim ovim poslovima bez obzira na to rade li ih ljudi sa srednjom stručnom spremom ili doktorandi, je uvjerenje da plaća ne bi trebala biti osnovna motivacija njihovog obavljanja. Od žena se očekuje da obavljaju poslove jer su (navodno) prirodne davateljice njege i i željne da udovolje drugima; na kraju krajeva, one se još od pamtivijeka besplatno brinu za djecu i starije i obavljaju kućanske poslove. A i govoriti o novcu ionako ne priliči jednoj dami.
Vjeran svojoj američkoj mitologiji, DWYL san je tek prividno demokratičan. Doktoranti mogu raditi ono što vole, graditi karijere koje će zadovoljiti njihovu ljubav prema viktorijanskom romanu i pisati misaone eseje za New York Review of Books. Oni koji završe srednju školu mogu to isto ostvariti, recimo mogu izgraditi prehrambeno carstvo samo zato što su se sjetili nekog originalnog recepta svoje bake.
Posvećeni put poduzetnika uvijek nudi izlaz iz nepovoljnih početnih pozicija, a po toj logici su svi ostali krivi što dopuštaju da se ne probiju zbog loših početnih pozicija. U Americi svi imaju priliku raditi ono što vole i obogatiti se.
Voli ono što radiš i nikad više u životu nećeš morati raditi! Prije nego pokleknemo toksičnoj toplini tog obećanja, ključno je zapitati se „tko zapravo ima koristi od činjenice da rad ne osjećamo kao rad?“ „Zašto bi se radnici trebali osjećati kao da uopće ne rade ako rade?“ Povjesničar Mario Liverani nas podsjeća da je funkcija ideologije prezentirati u lijepom svjetlu eksploataciju eksploatiranima, kao prednost obespravljenih.
Maskirajući sam eksploatativni mehanizam rada DWYL je ustvari savršeno ideološko oruđe kapitalizma. On ignorira rad drugih i prikriva naš vlastiti rad. Skriva činjenicu da, kada bismo sav naš rad prepoznali kao rad, mogli bismo mu odrediti odgovarajuće granice, zahtijevati pravedne naknade i humaniji raspored koji ostavlja vremena za obitelj i odmor.
A kada bismo to učinili više nas bi se moglo baviti onim što stvarno volimo.

1. Što je niže od prosečnog ličnog dohotka (prim. ur.)

Podeli vest sa prijateljima....Share on Facebook0Tweet about this on TwitterShare on Google+0